25. siječnja 2017.
|
10. studenog 2016.
Što želite da ljudi čine vama, tako činite i vi njima.
Što želite da ljudi čine vama, tako činite i vi njima.
Intervju s učiteljem Markom Teševkićem
Ove godine smo za naš školski list odlučili intervjuirati učitelja tjelesne i zdravstvene kulture Marka Teševkića. Pročitajte što smo doznali.
Gdje ste išli u osnovnu školu a gdje u srednju školu? - U osnovnu školu išao sam ovdje u Nijemcima, a u srednju sam išao u Tehničku školu Ruđera Boškovića u Vinkovcima. Jesu li Vam učitelji bili strožiji u osnovnoj ili u srednjoj školi? - Rekao bih da su učitelji bili strožiji u srednjoj školi. Srednja škola je ipak malo zahtjevnija, bilo je puno više obaveza i težih predmeta. Tada srednja škola nije bila obavezna pa je valjda i to jedan od razloga zašto su učitelji bili strožiji. Jeste li na završetku osnovne škole znali što želite biti kada odrastete? - Jesam. Već pri kraju osnovne škole pomislio sam kako jednog dana želim postati učitelj tjelesne i zdravstvene kulture. Imao sam super učitelja iz tjelesnog, koji mi je na neki način bio uzor. Koji Vam je predmet uvijek bio najdraži? - Naravno da je to bila tjelesna i zdravstvena kultura. Zato sam i izabrao ovaj poziv da postanem to što jesam danas. Da niste učitelj tjelesne kulture, što biste bili? - Hmm, teško pitanje. Od malena sam želio ovo što sam i postao, kad sam birao fakultet koji ću upisati, jedino na što sam se prijavio bio je Kineziološki fakultet i znao sam da ću tamo upasti i jednostavno tada nije bilo drugih opcija za mene. Ali, evo, ako baš moram sada zamisliti se u nekoj drugoj profesiji, možda bih se bavio psihologijom, farmacijom ili, što me u zadnje vrijeme zanima, profesionalnom dresurom pasa. Kada imate slobodnog vremena, kako ga provodite? - Družim se sa svojom suprugom, volim gledati dobre filmove i serije. Družim se s prijateljima, volim otići povremeno u prirodu ili na pecanje. Provodim puno vremena sa svojim psom. Užitak mi je slušati dobru glazbu. Igram nogomet u klubu u Nijemcima i rekreativno. Tu i tamo volim zaigrati pokoju dobru videoigru na računalu i još mnogo drugih stvari. Koja Vam je najdraža životinja i zašto? - Najdraža životinja mi je pas, zato što je po meni pas od svih životinja najviše odan i privržen svom gospodaru. Za svog psa ti si centar svijeta, pas te može voljeti više od svega drugog. Volite li putovati, gdje želite otputovati do kraja svoga života? - Volim putovati, ali ne volim vožnju javnim prijevozom. Volim slobodu kretanja i odlučivanja, sviđa mi se spontanost, a ne striktno slijediti planove. Možda zato i nemam neku posebnu lokaciju koju bih želio posjetiti. Volio bih se jednom zaputiti negdje bez previše razmišljanja pa gdje me put odnese. Trener ste momčadi mlađih pionira NK „Lovor“ u Nijemcima. U kojim trenucima je zahtjevno? - Zahtjevno je biti trener kada stvari ne idu onako kako bih volio, kada se zaredaju izgubljene utakmice. Teško je gledati ekipu kad gubi i ti ne možeš ništa učiniti, kada te pritisne puno stvari sa svih strana pa poželiš odustati. Lijepo je kada ipak ne odustaneš, nego prebrodiš sve to i izađeš iz svega jači nego prije. Lijepo je vidjeti pozitivne učinke i plodove svoga rada i truda. Inače svirate gitaru u crkvenom zboru. Što je sve potrebno kako bi netko naučio svirati gitaru? - Da, istina. Pitanje je što to znači naučiti svirati gitaru? Kako u većini stvari, tako i u sviranju, učiš dok si živ. Uvijek možeš biti bolji i uvijek ima nešto novo za naučiti, čak i za najveće svjetske glazbenike. Za neke osnove sviranja, kako bismo mogli odsvirati pokoju pjesmu, nije potrebno puno. Treba vam gitara, malo talenta i puno dobre volje. Što Vam se najviše sviđa u našoj školi? - U našoj školi sviđa mi se kolektiv, ima puno dobrih ljudi koji su uvijek spremni pomoći i uvijek su podrška, a i učenici su mi jako dragi. Škola je lijepa, još ljepša nego kada sam ja bio u njoj. Imamo krasnu dvoranu što nemaju baš svi. Sviđa mi se jer je to škola u mojim Nijemcima, u meni najdražem mjestu na svijetu. Imate li životni moto koji biste mogli podijeliti s nama, kao savjet svim učenicima? Što želite da ljudi čine vama, tako činite i vi njima. Zahvaljujemo se učitelju Teševkiću na dobroj volji tijekom odgovaranja na naša pitanja. Možda će baš nekome od osmaša ovaj intervju pomoći pri odabiru budućeg zanimanja i hobija. Nika Sučić i Matea Geljić, 8. a |
|
21. rujna 2015.
Osoba koja ne čita nema baš nikakvu prednost pred onima koji uopće ne znaju čitati!
Osoba koja ne čita nema baš nikakvu prednost pred onima koji uopće ne znaju čitati!
Intervju sa školskom knjižničarkom
Iako odmori kratko traju, skupine učenika vrlo rado odlaze u knjižnicu gdje ih čeka naša nova školska knjižničarka Gorana Hasel. Vrlo rado je odgovorila na nekoliko pitanja naših novinara.
Recite nam nešto o sebi. Ukratko se predstavite.
- Kao što i sami znate, zovem se Gorana Hasel. Diplomirala sam knjižničarstvo i hrvatski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Osijeku. Udana sam i majka sam jedne devetogodišnje djevojčice. Jako sam društvena i komunikativna, nisam konfliktna iako sam po prirodi glasna!
Zašto ste odlučili postati knjižničarka?
- Ljubav se rodila još u nižim razredima osnovne škole kada se u mojoj školi osnivala školska knjižnica te sam se priključila skupini Mladih knjižničara. Još tada sam znala da je to ono što želim raditi kada odrastem!
Koliko je zahtjevan posao knjižničarke?
- Kada uistinu volite posao koji radite, onda vam ništa ne predstavlja napor. Osjećam se ispunjeno i sretno gledajući učenike koji svaki odmor s radošću dolaze u knjižnicu i shvaćajući kako kod njih iz dana u dan ljubav prema knjizi i čitanju sve više i više raste.
Kako se snalazite između toliko knjiga?
- Vrlo jednostavno! Naime, svaka knjiga ima signaturu, što je ujedno njezina „adresa“ i uz pomoć nje točno znamo koja se knjiga gdje nalazi. Naša školska knjižnica je vrlo mala pa u njoj snalaženje i nije neko veliko umijeće.
Što Vam se sviđa u našoj školi?
- Najviše od svega sviđaju mi se učenici koji su me jako dobro prihvatili te mi uvelike olakšali prve dane u novoj sredini. Hvala im na tome! Mislim kako sam dobar odnos i suradnju ostvarila i s radnim kolegama te se nadam da će tako ostati i u budućnosti.
Koji predmeti su Vam bili najdraži u osnovnoj školi?
- Nikada nisam imala neke favorite, iako su mi uvijek bolje išli društveni predmeti od prirodnih. Među najdražima mi je svakako bio hrvatski, jer sam čitanje i jezik oduvijek voljela, a, uostalom, to je i ono za što sam se u životu opredijelila.
Recite nam nešto o sebi. Ukratko se predstavite.
- Kao što i sami znate, zovem se Gorana Hasel. Diplomirala sam knjižničarstvo i hrvatski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Osijeku. Udana sam i majka sam jedne devetogodišnje djevojčice. Jako sam društvena i komunikativna, nisam konfliktna iako sam po prirodi glasna!
Zašto ste odlučili postati knjižničarka?
- Ljubav se rodila još u nižim razredima osnovne škole kada se u mojoj školi osnivala školska knjižnica te sam se priključila skupini Mladih knjižničara. Još tada sam znala da je to ono što želim raditi kada odrastem!
Koliko je zahtjevan posao knjižničarke?
- Kada uistinu volite posao koji radite, onda vam ništa ne predstavlja napor. Osjećam se ispunjeno i sretno gledajući učenike koji svaki odmor s radošću dolaze u knjižnicu i shvaćajući kako kod njih iz dana u dan ljubav prema knjizi i čitanju sve više i više raste.
Kako se snalazite između toliko knjiga?
- Vrlo jednostavno! Naime, svaka knjiga ima signaturu, što je ujedno njezina „adresa“ i uz pomoć nje točno znamo koja se knjiga gdje nalazi. Naša školska knjižnica je vrlo mala pa u njoj snalaženje i nije neko veliko umijeće.
Što Vam se sviđa u našoj školi?
- Najviše od svega sviđaju mi se učenici koji su me jako dobro prihvatili te mi uvelike olakšali prve dane u novoj sredini. Hvala im na tome! Mislim kako sam dobar odnos i suradnju ostvarila i s radnim kolegama te se nadam da će tako ostati i u budućnosti.
Koji predmeti su Vam bili najdraži u osnovnoj školi?
- Nikada nisam imala neke favorite, iako su mi uvijek bolje išli društveni predmeti od prirodnih. Među najdražima mi je svakako bio hrvatski, jer sam čitanje i jezik oduvijek voljela, a, uostalom, to je i ono za što sam se u životu opredijelila.
Koje su Vam knjige najdraže?
- Teško je odlučiti se za samo nekoliko njih, ali neke od njih su svakako navesti: Gonič zmajeva i Tisuću žarkih sunaca (K. Hosseini), Na obalu rijeke Piedre sjela sam i plakala (P. Coelho), Sarin ključ (T. de Rosnay), Pod mramornim nebom (J. Shors)… Tu ću stati jer ih je uistinu jako, jako puno.
Možete li preporučiti nekoliko knjiga?
- Svakako su to sljedeći naslovi: Kradljivica knjiga (M. Zusak), Sadako hoće živjeti (K. Bruckner), Dječak u prugastoj pidžami (J. Boyne), Dnevnik Anne Frank, Greška u našim zvijezdama (J. Green), Trinaest malih plavih omotnica (M. Johnson)… Čitajte, jer osoba koja ne čita nema baš nikakvu prednost pred onima koji uopće ne znaju čitati!
Što radite u slobodno vrijeme?
- Jako puno čitam. A kad ne čitam, opušta me restauriranje starog namještaja i oživljavanje odavno zaboravljenih stvari. Također volim cvijeće i uživam u vrtlarenju i uređenju okućnice.
Možete li reći nekoliko savjeta za učenike?
- Preporučam 5 savjeta koje možemo naučiti od olovke.
- Teško je odlučiti se za samo nekoliko njih, ali neke od njih su svakako navesti: Gonič zmajeva i Tisuću žarkih sunaca (K. Hosseini), Na obalu rijeke Piedre sjela sam i plakala (P. Coelho), Sarin ključ (T. de Rosnay), Pod mramornim nebom (J. Shors)… Tu ću stati jer ih je uistinu jako, jako puno.
Možete li preporučiti nekoliko knjiga?
- Svakako su to sljedeći naslovi: Kradljivica knjiga (M. Zusak), Sadako hoće živjeti (K. Bruckner), Dječak u prugastoj pidžami (J. Boyne), Dnevnik Anne Frank, Greška u našim zvijezdama (J. Green), Trinaest malih plavih omotnica (M. Johnson)… Čitajte, jer osoba koja ne čita nema baš nikakvu prednost pred onima koji uopće ne znaju čitati!
Što radite u slobodno vrijeme?
- Jako puno čitam. A kad ne čitam, opušta me restauriranje starog namještaja i oživljavanje odavno zaboravljenih stvari. Također volim cvijeće i uživam u vrtlarenju i uređenju okućnice.
Možete li reći nekoliko savjeta za učenike?
- Preporučam 5 savjeta koje možemo naučiti od olovke.
Razgovarale:
Nika Sučić, 7. a
Matea Geljić, 7. a
Mirna Konjević, 7. a
Nika Sučić, 7. a
Matea Geljić, 7. a
Mirna Konjević, 7. a
9. veljače 2015.
Matematika zahtjeva tri stvari koje je učenicima teško uskladiti, a to su: motiviranost, znatiželja i upornost.
Matematika zahtjeva tri stvari koje je učenicima teško uskladiti, a to su: motiviranost, znatiželja i upornost.
Upoznajmo učiteljicu matematike
U siječnju 2015. godine na zamjenu iz matematike došla nam je učiteljica Mirela Ćapko. Pripremili smo nekoliko pitanja za nju. Nadamo se da ćete čitanjem ovog intervju još više zavoljeti matematiku, ili ako ju ne volite, barem malo promijeniti mišljenje.
Recite nam nešto o sebi. Ukratko se predstavite.
- Zovem se Mirela Ćapko. Rođena sam 19. srpnja 1990. u Vukovaru, a živim u Petrovcima.
Zašto se odlučili studirati matematiku?
- Oduvijek sam htjela biti učiteljica razredne nastave, ali je moja učiteljica u meni prepoznala matematičara i slala me na razna natjecanja tako da je u meni, osim znanja, rasla i ljubav prema matematici.
Je li nekada teško biti učitelj matematike?
- U današnje vrijeme kada su djeca okružena raznolikim zanimljivim stvarima teško je biti učitelj bilo kojeg predmeta. Ponekad ih je teško motivirati jer lako odustaju. A matematika zahtjeva tri stvari koje je učenicima teško uskladiti, a to su: motiviranost, znatiželja i upornost.
Što vam je najbitnije kod učenika?
- Ako učenik radi ono što učitelj kaže, to je znak poštovanja prema tom učitelju, ali najviše od svega cijenim rad.
Što biste savjetovali učenicima koji imaju problema s matematikom?
- Najbolje rješenje je vježba. Matematika nije pjesmica koja se uči na pamet, zadaci se vježbaju i rješavaju ponekad i više puta.
Imate li recept za dobivanje petice iz matematike?
- Odgovor je isti kao i prethodni. Tko god prati na satu, kod kuće vježba i rješava zadaću, i još ako to radi s ljubavlju, petica ga neće obići.
Što volite raditi u slobodno vrijeme?
- Slušati glazbu i družiti se s prijateljima.
Kada se budite ujutro? Kako započinjete jutro?
- Budim se svako jutro u 6:30 sati i nakon kave u 7:00 sati krećem na posao.
Što vam se najviše sviđa u našoj školi?
- Sviđa mi se pozitivna atmosfera koja vlada među učenicima i radnim kolegama.
Vodite folklornu skupinu. Koliko je zahtjevno voditi folklornu skupinu?
- Iskreno mogu reći da je dosta zahtjevno, jer su uključeni učenici od prvog do osmog razreda. Postoje velike razlike u interesima i sposobnostima, ali uz pjesmu i ples brzo zaboravimo na te prepreke.
Razgovarale:
Nina Sučić, 6. a
Lorena Sikirmeštar, 6. b
Recite nam nešto o sebi. Ukratko se predstavite.
- Zovem se Mirela Ćapko. Rođena sam 19. srpnja 1990. u Vukovaru, a živim u Petrovcima.
Zašto se odlučili studirati matematiku?
- Oduvijek sam htjela biti učiteljica razredne nastave, ali je moja učiteljica u meni prepoznala matematičara i slala me na razna natjecanja tako da je u meni, osim znanja, rasla i ljubav prema matematici.
Je li nekada teško biti učitelj matematike?
- U današnje vrijeme kada su djeca okružena raznolikim zanimljivim stvarima teško je biti učitelj bilo kojeg predmeta. Ponekad ih je teško motivirati jer lako odustaju. A matematika zahtjeva tri stvari koje je učenicima teško uskladiti, a to su: motiviranost, znatiželja i upornost.
Što vam je najbitnije kod učenika?
- Ako učenik radi ono što učitelj kaže, to je znak poštovanja prema tom učitelju, ali najviše od svega cijenim rad.
Što biste savjetovali učenicima koji imaju problema s matematikom?
- Najbolje rješenje je vježba. Matematika nije pjesmica koja se uči na pamet, zadaci se vježbaju i rješavaju ponekad i više puta.
Imate li recept za dobivanje petice iz matematike?
- Odgovor je isti kao i prethodni. Tko god prati na satu, kod kuće vježba i rješava zadaću, i još ako to radi s ljubavlju, petica ga neće obići.
Što volite raditi u slobodno vrijeme?
- Slušati glazbu i družiti se s prijateljima.
Kada se budite ujutro? Kako započinjete jutro?
- Budim se svako jutro u 6:30 sati i nakon kave u 7:00 sati krećem na posao.
Što vam se najviše sviđa u našoj školi?
- Sviđa mi se pozitivna atmosfera koja vlada među učenicima i radnim kolegama.
Vodite folklornu skupinu. Koliko je zahtjevno voditi folklornu skupinu?
- Iskreno mogu reći da je dosta zahtjevno, jer su uključeni učenici od prvog do osmog razreda. Postoje velike razlike u interesima i sposobnostima, ali uz pjesmu i ples brzo zaboravimo na te prepreke.
Razgovarale:
Nina Sučić, 6. a
Lorena Sikirmeštar, 6. b
Razgovarali smo s našim džudašicama koje su ostvarile uspjeh na Državnom prvenstvu ŠSD-a 2015. godine
Uspjeh džudašica na državnom natjecanju
S lijeva na desno: Tamara Reštarović, Josipa Stojaković, Lorena Đulabić, Adriana Ištvanović, Ivona Ištvanović i Marija Žderić. Voditelj: Josip Piljić
Kaštel Sućurac je 23. ožujka 2015. postao domaćinom najboljih džudaša i džudašica iz cijele Hrvatske. Na završnici Državnog prvenstva školskih sportskih društava sudjelovala je i ekipa džudašica iz Nijemaca, voditelj Josip Piljić, i ostvarila 5. mjesto. U pojedinačnim nastupima učenice Lorena Đulabić i Tamara Reštarović ostvarile su 2. mjesto, a učenica Adriana Ištvanović 3. mjesto.
Što vas je dovelo do natjecanja u Kaštel Sućurcu?
Lorena: Na natjecanje nas je dovelo osvojeno 1. mjesto na županijskom natjecanju u Vinkovcima.
Kako vam je bilo? Jeste li se dobro proveli?
Adriana: Na natjecanju je zaista bilo zanimljivo i napeto. Zabavili smo se i upoznali puno novih ljudi.
Koje ste mjesto osvojili?
Josipa: Ja sam bila 5. mjesto, Lorena i Tamara 2., a Adriana 3.
Adriana: A ekipno smo osvojile 5. mjesto.
Je li bila velika konkurencija?
Lorena: Konkurencija je bila velika, ali uz trud i treniranje postigle smo velike rezultate.
Jeste li se bojale za svoj plasman?
Josipa: Iako je konkurencija bila velika, nismo se bojale zato što vjerujemo u sebe i svoj trud, a još k tomu iza sebe imamo vrhunskog trenera, sportaša i čovjeka - gospodina Josipa Piljića!
I za kraj - po čemu ćete najviše pamtiti ovo natjecanje?
Adriana: Pamtit ćemo ga po višesatnoj vožnji u dizalu u društvu Kineza koji su nas jako nasmijali i razveselili naš boravak u Kaštel Sućurcu.
Razgovarala:
Marta Spaić, 8. a
Što vas je dovelo do natjecanja u Kaštel Sućurcu?
Lorena: Na natjecanje nas je dovelo osvojeno 1. mjesto na županijskom natjecanju u Vinkovcima.
Kako vam je bilo? Jeste li se dobro proveli?
Adriana: Na natjecanju je zaista bilo zanimljivo i napeto. Zabavili smo se i upoznali puno novih ljudi.
Koje ste mjesto osvojili?
Josipa: Ja sam bila 5. mjesto, Lorena i Tamara 2., a Adriana 3.
Adriana: A ekipno smo osvojile 5. mjesto.
Je li bila velika konkurencija?
Lorena: Konkurencija je bila velika, ali uz trud i treniranje postigle smo velike rezultate.
Jeste li se bojale za svoj plasman?
Josipa: Iako je konkurencija bila velika, nismo se bojale zato što vjerujemo u sebe i svoj trud, a još k tomu iza sebe imamo vrhunskog trenera, sportaša i čovjeka - gospodina Josipa Piljića!
I za kraj - po čemu ćete najviše pamtiti ovo natjecanje?
Adriana: Pamtit ćemo ga po višesatnoj vožnji u dizalu u društvu Kineza koji su nas jako nasmijali i razveselili naš boravak u Kaštel Sućurcu.
Razgovarala:
Marta Spaić, 8. a
Tijekom 2013./2014. šk. god. svakog tjedna djecu i mlade okuplja đakon Pavao Mikulčić
Intervju s đakonom Pavlom Mikulčićem
Pavao Mikulčić je zaređen za đakona u listopadu 2013., a đakonski praktimum obavlja u Župi sv. Katarine u Nijemcima. Svakog tjedna okuplja djecu i mlade iz Nijemaca.
Ukratko se predstavite.
- Zovem se Pavao Mikulčić. Dolazim iz Bukovlja, mjesta u blizini Slavonskog Broda. Bukovlje je filijala Župe sv. Antuna Padovanskog u Podvinju. Rođen sam u Slavonskom Brodu prije 23 godine od roditelja Drage i Marice, a uz njih imam i stariju sestru Anu. Nedavno sam završio fakultet te sam tako stekao uvjete za ređenje za đakona. Nakon đakonskog ređenja dolazim u Vašu sredinu, na moju veliku radost, gdje sada obavljam svoj đakonski praktikum.
Kada ste odlučili postati svećenik?
- Kad god bih razgovarao s nekim o mome svećeničkom pozivu, izgleda da po logici stvari slijedi i ovo pitanje. Naime, želju postati svećenikom osjetio sam još u svome djetinjstvu. Negdje u 2. ili 3. razredu osnovne škole. Jasna je stvar da tada nisam doživljavao, osjećao i živio svećeničko poslanje na način kako ga sada vidim i doživljavam. Ali tada, u tome razdoblju ranog djetinjstva, Bog me pozvao na jednostavan način, kroz rado odlažnje na svetu misu, a zatim kroz dugogodišnje ministriranje polako me uvodio i pripremao za moju konačnu odluku postati svećenikom, tamo negdje pred kraj svoje srednje škole.
Vi ste trenutno đakon u Župi sv. Katarine u Nijemcima. Koje su dužnosti đakona?
- Tako je. Ja sam po odluci našega biskupa poslan na praksu u Vašu župu. Na praksi đakoni uče od domaćega župnika kako svećenički živjeti i jednoga dana samostalno voditi župu. Đakoni dijele sakramente krštenja i vjenčanja, predvode i sprovode te dijele različite blagoslove. No, primarna služba đakona jest, a to je sadržano i u samom značenju riječi đakon, kada se prevede s grčkog, služenje – služenje svima, a napose bolesnima, samima, odbačenima, siromašnima…
U današnje vrijeme djeca i mladi dosta vremena provode za televizijom i računalom, no Vi ste odlučili to promijeniti. Što ste pripremili za djecu i mlade u Pastoralnom centru?
- To je, nažalost, istina da su suvremena tehnička pomagala okupirala živote djece i mladih. Svatko se povuče u nekakav svoj svijet, pred svojim televizorom ili računalom, i tu boravi sate i sate ne primjećujući niti doživljavajući druge oko sebe. Ako se s drugima komunicira, komunicira se preko društvenih mreža u kojima nedostaje osobnog susreta, razgovora i kontakta. Stoga mi, koji obavljamo različite službe u odgoju djece i mladih, želimo naglasak staviti na zajedničke susrete, molitvu, igru, rad, učenje… Tako i susreti u Pastoralnom centru u Nijemcima imaju za cilj poučiti djecu različitim istinama naše vjere. Ono što ja, u dogovoru sa župnikom Mirom želim raditi, a što se može i vidjeti u dosadašnjim susretima vidjeti, jeste uvoditi djecu u istine katoličke vjere, ali ne na previše školski način. Naglasak je stavljen na zajednički rad po skupinama da bi djeca u tome druženju i upoznavanju međusobno otkrivala, upoznavala i družila se s Isusom.
Primijetili smo da volite glazbu. Znate li svirati? Koji su vam najdraži bendovi ili glazbenici?
- Bog nam daruje različite darove i talente. Meni je dao malo više talenta za glazbu nego za neke druge stvari. Darove, kako nas Evanđelje uči, ne smijemo zakapati i skrivati, nego ih trebamo stavljati na službu drugima. Glazbu volim, pomalo i sviram, i nastojim u radu s drugima prenijeti im i ljubav za takav vid molitve – kroz glazbu. A kada me pitate o bendovima, to mi je dosta teško pitanje budući da nemam nekog omiljenog glazbenika, ili pak bend koji slušam konstantno. Slušam što mi dođe do uha.
Može li glazba utjecati na raspoloženje?
- Itekako. To sigurno svi primijete u svojim životima kako glazba može utjecati na nas u različitim životnim situacijama. Ona nas smiruje, ona nas može i „ubedirati“, ali isto tako nas ona i podiže, uveseljava… Nije zato ni čudno da su različite ljudske proslave i okupljanja popraćena pjesmom i svirkom. Pa i sama sveta misa je slavlje koje je popraćeno radosnom pjesmom kojom dajemo hvalu i slavu Bogu, ali stvaramo i jedan ljepši ugođaj za nas same.
Vjerujemo da čitate knjige. Koja vam je najljepša knjiga koju ste pročitali?
- Čitam knjige, no otkako sam ovdje u Nijemcima nemam toliko vremena za čitanje. Ali vjerujem, kada se malo uhodam u ovaj novi stil života, bit će više vremena i za čitanje. A nekako mi je najdraža knjiga Svetac i njegov demon – knjiga o životu svetog svećenika Ivana Marije Vianneya koji je bio stavljan kao uzor svećenicima u nedavnoj Godini svećeništva. Ja sam tada bio negdje na trećoj godini svoga fakulteta i priprave za svećeništvo i ta mi je knjiga dala još jedan daljnji poticaj postati svećenikom i biti poput Vianneya.
Koji vam je predmet u osnovnoj školi bio najdraži a koji najgori?
- Joj, davno je bila moja osnovna. O najdražim predmetima mi je teško govoriti, ali bih prednost dao povijesti (koju sam htio i studirati da nisam ovo što jesam), a najgori, tj. meni najmanje privlačan, bio je tjelesni.
Što mislite o papi Franji?
- Papa Franjo snažno zastupa i poučava nauk Crkve kao i njegovi prethodnici. U svome nastupu je spontaniji, čovjek jednostavnog rječnika a tako bogatog i sadržajnog iskaza. Čovjek je koji svojom jednostavnošću svjedoči za Krista i to plijeni srca mnogih. Naravno da bismo i svi mi vjernici, a napose mi svećenici i đakoni, trebali učiti od ovoga Pape kako biti blizak jednostavnom i malom čovjeku. Mislim da nam papa Franjo jako lijepo pokazuje Isusovu jednostavnost i skromnost, ono što je on toliko puta propovijedao, a što je možda pomalo danas i zaboravljeno.
Preživjeli ste osnovnu školu, a nedavno ste završili i fakultet. Što biste poručili učenicima.
- Kada sam ja išao u školu, i kada bi mi stariji rekli da je od kolijevke pa do groba najljepše đačko doba, nisam im vjerovao. Ali sada, nakon što sam i sam završio školovanje, uistinu vam mogu i ja to potvrditi. Uživajte u ovome razdoblju vašega života. Budite mladi, veseli, nasmijani, družite se, igrajte se, učite, radite… No nikada nemojte zaboraviti i na molitvu i na pohađanje svetih misa jer ste upravo vi, djeca i mladi, posebno dragi Isusovi prijatelji.
Razgovarale:
Katarina Đurašević, 7. a
Monika Klem, 7. a
Ukratko se predstavite.
- Zovem se Pavao Mikulčić. Dolazim iz Bukovlja, mjesta u blizini Slavonskog Broda. Bukovlje je filijala Župe sv. Antuna Padovanskog u Podvinju. Rođen sam u Slavonskom Brodu prije 23 godine od roditelja Drage i Marice, a uz njih imam i stariju sestru Anu. Nedavno sam završio fakultet te sam tako stekao uvjete za ređenje za đakona. Nakon đakonskog ređenja dolazim u Vašu sredinu, na moju veliku radost, gdje sada obavljam svoj đakonski praktikum.
Kada ste odlučili postati svećenik?
- Kad god bih razgovarao s nekim o mome svećeničkom pozivu, izgleda da po logici stvari slijedi i ovo pitanje. Naime, želju postati svećenikom osjetio sam još u svome djetinjstvu. Negdje u 2. ili 3. razredu osnovne škole. Jasna je stvar da tada nisam doživljavao, osjećao i živio svećeničko poslanje na način kako ga sada vidim i doživljavam. Ali tada, u tome razdoblju ranog djetinjstva, Bog me pozvao na jednostavan način, kroz rado odlažnje na svetu misu, a zatim kroz dugogodišnje ministriranje polako me uvodio i pripremao za moju konačnu odluku postati svećenikom, tamo negdje pred kraj svoje srednje škole.
Vi ste trenutno đakon u Župi sv. Katarine u Nijemcima. Koje su dužnosti đakona?
- Tako je. Ja sam po odluci našega biskupa poslan na praksu u Vašu župu. Na praksi đakoni uče od domaćega župnika kako svećenički živjeti i jednoga dana samostalno voditi župu. Đakoni dijele sakramente krštenja i vjenčanja, predvode i sprovode te dijele različite blagoslove. No, primarna služba đakona jest, a to je sadržano i u samom značenju riječi đakon, kada se prevede s grčkog, služenje – služenje svima, a napose bolesnima, samima, odbačenima, siromašnima…
U današnje vrijeme djeca i mladi dosta vremena provode za televizijom i računalom, no Vi ste odlučili to promijeniti. Što ste pripremili za djecu i mlade u Pastoralnom centru?
- To je, nažalost, istina da su suvremena tehnička pomagala okupirala živote djece i mladih. Svatko se povuče u nekakav svoj svijet, pred svojim televizorom ili računalom, i tu boravi sate i sate ne primjećujući niti doživljavajući druge oko sebe. Ako se s drugima komunicira, komunicira se preko društvenih mreža u kojima nedostaje osobnog susreta, razgovora i kontakta. Stoga mi, koji obavljamo različite službe u odgoju djece i mladih, želimo naglasak staviti na zajedničke susrete, molitvu, igru, rad, učenje… Tako i susreti u Pastoralnom centru u Nijemcima imaju za cilj poučiti djecu različitim istinama naše vjere. Ono što ja, u dogovoru sa župnikom Mirom želim raditi, a što se može i vidjeti u dosadašnjim susretima vidjeti, jeste uvoditi djecu u istine katoličke vjere, ali ne na previše školski način. Naglasak je stavljen na zajednički rad po skupinama da bi djeca u tome druženju i upoznavanju međusobno otkrivala, upoznavala i družila se s Isusom.
Primijetili smo da volite glazbu. Znate li svirati? Koji su vam najdraži bendovi ili glazbenici?
- Bog nam daruje različite darove i talente. Meni je dao malo više talenta za glazbu nego za neke druge stvari. Darove, kako nas Evanđelje uči, ne smijemo zakapati i skrivati, nego ih trebamo stavljati na službu drugima. Glazbu volim, pomalo i sviram, i nastojim u radu s drugima prenijeti im i ljubav za takav vid molitve – kroz glazbu. A kada me pitate o bendovima, to mi je dosta teško pitanje budući da nemam nekog omiljenog glazbenika, ili pak bend koji slušam konstantno. Slušam što mi dođe do uha.
Može li glazba utjecati na raspoloženje?
- Itekako. To sigurno svi primijete u svojim životima kako glazba može utjecati na nas u različitim životnim situacijama. Ona nas smiruje, ona nas može i „ubedirati“, ali isto tako nas ona i podiže, uveseljava… Nije zato ni čudno da su različite ljudske proslave i okupljanja popraćena pjesmom i svirkom. Pa i sama sveta misa je slavlje koje je popraćeno radosnom pjesmom kojom dajemo hvalu i slavu Bogu, ali stvaramo i jedan ljepši ugođaj za nas same.
Vjerujemo da čitate knjige. Koja vam je najljepša knjiga koju ste pročitali?
- Čitam knjige, no otkako sam ovdje u Nijemcima nemam toliko vremena za čitanje. Ali vjerujem, kada se malo uhodam u ovaj novi stil života, bit će više vremena i za čitanje. A nekako mi je najdraža knjiga Svetac i njegov demon – knjiga o životu svetog svećenika Ivana Marije Vianneya koji je bio stavljan kao uzor svećenicima u nedavnoj Godini svećeništva. Ja sam tada bio negdje na trećoj godini svoga fakulteta i priprave za svećeništvo i ta mi je knjiga dala još jedan daljnji poticaj postati svećenikom i biti poput Vianneya.
Koji vam je predmet u osnovnoj školi bio najdraži a koji najgori?
- Joj, davno je bila moja osnovna. O najdražim predmetima mi je teško govoriti, ali bih prednost dao povijesti (koju sam htio i studirati da nisam ovo što jesam), a najgori, tj. meni najmanje privlačan, bio je tjelesni.
Što mislite o papi Franji?
- Papa Franjo snažno zastupa i poučava nauk Crkve kao i njegovi prethodnici. U svome nastupu je spontaniji, čovjek jednostavnog rječnika a tako bogatog i sadržajnog iskaza. Čovjek je koji svojom jednostavnošću svjedoči za Krista i to plijeni srca mnogih. Naravno da bismo i svi mi vjernici, a napose mi svećenici i đakoni, trebali učiti od ovoga Pape kako biti blizak jednostavnom i malom čovjeku. Mislim da nam papa Franjo jako lijepo pokazuje Isusovu jednostavnost i skromnost, ono što je on toliko puta propovijedao, a što je možda pomalo danas i zaboravljeno.
Preživjeli ste osnovnu školu, a nedavno ste završili i fakultet. Što biste poručili učenicima.
- Kada sam ja išao u školu, i kada bi mi stariji rekli da je od kolijevke pa do groba najljepše đačko doba, nisam im vjerovao. Ali sada, nakon što sam i sam završio školovanje, uistinu vam mogu i ja to potvrditi. Uživajte u ovome razdoblju vašega života. Budite mladi, veseli, nasmijani, družite se, igrajte se, učite, radite… No nikada nemojte zaboraviti i na molitvu i na pohađanje svetih misa jer ste upravo vi, djeca i mladi, posebno dragi Isusovi prijatelji.
Razgovarale:
Katarina Đurašević, 7. a
Monika Klem, 7. a
U ožujku 2012. godine održan je Lino višebojac u našoj školi. Našu školu je tada posjetio gimnastičar Robert Seligman s kojim su razgovarale naše učenice. Pročitajte intervju koji je objavljen u školskom listu "Školsko zvono" 2012. godine.
Intervju s Robertom Seligmanom
Robert Seligman je jedan od najuspješnijih hrvatskih gimnastičara i najbolji sportaš Osijeka. Pozornost je privukao na sebe sa samo 16 godina kada je postao finalist Svjetskog kupa u Parizu na konju s hvataljkama. Može se reći da se gotovo svakog mjeseca vrati barem s jednom medaljom. Rođen je 1. svibnja 1986. godine u Osijeku. Od djetinjstva nastoji do savršenstva dovesti svoj prepoznatljivi nastup na konju s hvataljkama. Danas je po svojim uspjesima poznat na međunarodnoj razini. Zasada im tri zlatne medalje, a zanimljivo je što je u samo 33 dana osvojio čak četiri odličja na različitim natjecanjima. Imali smo priliku postaviti mu nekoliko pitanja te se nadamo kako ćete uživati čitajući!
Godinama se spješno bavite gimnastikom. Možete li nam reći kada i kako je počela Vaša ljubav prema gimnastici?
- Gimnastikom sam se počeo baviti kada sam imao 6 godina, u prvom razredu osnovne škole. Za to je najzaslužnija moja profesorica tjelesne i zdravstvene kulture Lidija Vekić. Ona je jedna od najpoznatijih profesorica u Osijeku i dobitnica Državne nagrade za sport „Franjo Bučar“. Odmah je prepoznala moj talent i usmjerila me u sportski klub Gimnastičko društvo Osijek na Sokolskom domu gdje sam se počeo baviti gimnastikom. Ali moram iskreno reći kako je moja prva ljubav nogomet. Pratim nogomet i on je doslovno drugi dio mog života. U gimnastici sam ostao jer sam bio pomalo hiperaktivno dijete i brzo sam se snašao u dvorani. Dan-danas sam, punih 20 godina, još sam uvijek u gimnastičkoj dvorani.
Koliko je naporno vježbati na konju s hvataljkama?
- Pa dosta je naporno. Moram naglasiti da sam se do 18 godine bavio višebojem sa svih šest sprava, a poslije sam se specijalizirao na konju s hvataljkama. Trenira se dva puta dnevno po pet sati, osim nedjeljom. Kada sam bio mlađi, tamo od 9 do 15 godine, trenirao sam i šest do sedam sati dnevno. Dosta je naporno, ali na kraju se trud isplati. Naravno, gimnastika nije toliko popularan sport da se isplati financijski, ali može se normalno živjeti. Spominjem financijski jer svi mladi ljudi prvo gledaju, kada se bave nečim, hoće li moći nešto zaraditi ili ne. Moram reći da je gimnastika sport kojim ćete proputovati cijeli svijet, upoznati druge kulture, upoznati puno prijatelja diljem svijeta i onda ćete znati cijeniti ono što imate kod kuće. Mislim da je to najveći plus gimnastike što je dala meni i svim drugim gimnastičarima.
Koliko je naporno uskladiti trening sa školom?
- Dosta je bilo naporno i zbog toga sam se uvijek zahvaljivao svojoj osnovnoj školi i srednjoj školi. Prvo sam išao u Osnovnu školu Vijenac, a poslije u I. gimnaziju, program opće gimnaziju, gdje su mi stvarno profesori izlazili u susret. Mislim da tu treba naglasiti kako ravnatelji i pedagozi trebaju imati obzira za posebno talentiranu djecu. Aljoša Vojnović, donedavni nogometaš Slavena Belupa, trenutno boravi u Iranu, i ja samo uvijek imali razumijevanje profesora i onda se sve moglo stići. Najveći problem su bila putovanja zbog izostanaka. Znao sam izostati po 400 sati godišnje, što je jako puno, ali naravno gimnastika me naučila životu. Imao sam odlične trenere i odličnu logistiku koja se brinula o meni. Poslije treninga morao sam učiti, bio na pripravama izvan Hrvatske ili u Hrvatskoj.
Natjecali ste se u mnogim zemljama. Koje Vam je putovanje ostalo najviše u sjećanju? Zašto?
- U najvećem sjećanju mi je New York. Proputovao sam sve kontinente i mogu reći da je taj grad zaista nešto posebno. Sve zemlje su slične, imaju svoje određene posebnosti, nešto što ste vidjeli kod kuće. Ali kada dođete u New York osjećate se kao da ste došli u drugi svemir. To se ne može riječima opisati. Život traje 24 sata dnevno. Izađete li u 3 sata ujutro, 5 sati ujutro ili u podne ljudi normalno odlaze u trgovinu, šetaju... A tamo sam osvojio i svoju prvu veliku medalju 2005. godine na Svjetskom kupu.
Koja Vam je godina bila najspješnija? Zašto?
- To je 2008. godina. Vjerojatno sam bio u naponu snaga i vrlo motiviran. Tada sam osvojio pet madalja u Svjetskom kupu, bio sam u finalu Svjetskog prvenstva u u Melbourneu u Australiji i osvojio sam medalju na Europskom prvenstvu u Lausanni, prvu medalju za Hrvatsku nakon 53 godine. Vrlo uspješna godina i rado se sjećam svih događaja iz te godine. Nažalost, onda je došla jedna ozlijeda pa sam usporio taj razvitak.
Kada osvojite medalju, potakne li Vas to za veći uspjeh ili na predah od treninga?
- Sve ovisi u koje vrijeme. Ako je na kraju godine, onda čekam samo da završi sezona, zato što su na kraju godine manja natjecanja, hajdemo reći to pod navodnicima, kao što su svjetski kupovi. No u sredini godine, gdje je Europsko prvenstvo i Svjetsko prvenstvo, tada me to potiče za dalje, vidim što mogu i gdje sam. Najvažnije je ući u godinu dobro jer onda će se sve razvijati u dobrom smjeru. Barem je tako u gimnastici. Kako si krenuo sezonu, tako će i biti. Sve se zna već u prva dva-tri mjeseca sezone.
Kakav je osjećaj u samo 33 dana osvojiti čak 4 odličja? Mislite li uskoro oboriti vlastiti rekord?
- To je bilo upravo te 2008. godine. Bilo je nevjerojatno. Gdje god sam se pojavio, osvojio sam medalju. Kada se sjetim, sav se naježim jer to je bilo čudno. Ponekad se dogodi nekakav tunel oko vas, nekakva magla koja vas nosi. Jednostavno ni sami ne znate zašto ste tamo. Naravno, uvijek ste kvalitetni, uvijek ste dobri, ali ne možete biti danas dobri a sutra ne. A nekada se sve posloži i to traje. Tako je bilo ta 33 dana. Mislim da bi i ova godina, kako su pripreme krenule, mogla biti nešto slično kao 2008. godina.
Imate li koji savjet kako doći do zlatne medalje?
- Imam savjet. Isključivo uz trud i rad. Treba se zaista puno truditi i raditi. Treba slušati ljude koji se bave vama, trenere, učitelje, profesore. Znači sve one koji vam govore nešto dobro. A što se tiče sporta, talent je važan, ali velik postotak talenta je isključivo samo rad, rad, rad i disciplina. To bi bila ukratko definicija za zlatnu medalju.
Planirate li na Olimpijske igre?
- Planiram, ali ne u London iz razloga što su pravila u gimnastičkom svijetu dosta čudna i stvarno neshvatljiva. Neshvatljiva su i Olimpijskom odboru i svima nama koji se time bavimo. Mi gimnastičari smo individualci, bavimo se diciplinama individualno. Znači to nije timski sport, a na Olimpijadu odlaze samo timovi i pojedini višebojci. Zato nam Olimpijske igre, nažalost, budu slabije od Europskog prvenstva. Nadam se, ima nekih naznaka, da će se do 2016. godine promijeniti pravila pa ćemo ići na Olimpijske igre.
Lino višebojac za nas je poseban doživljaj, a vjerujemo i Vama. Koja je Vaša poruka za učenike naše škole?
- Ovo je moje prvo iskustvo na Linu višebojcu i jako sam iznenađen i sretan. Stvarno mi je bilo prekrasno. Uživao sam cijelo vrijeme i ovih sat i pol vremena mi je prošlo kao desetak sekundi. Moram reći, da sam ja imao ovakvo nešto u mladosti, tko zna, možda bih bio još uspješniji. Poruka svim mladim sportašima je samo da budu uporni, neka nastave učiti i raditi i trud će im se sigurno isplatiti.
Hvala Vam na ugodnom razgovoru. Novinari Školskog zvona žele Vam mnogo uspjeha u životu kako biste i dalje sa zlatom predstavljali našu zlatnu Slavoniju!
- Hvala vama. Prekrasno, mlade dame!
Razgovarale:
Lorena Đulabić, 5. a
Katarina Đurašević, 5. a
Katica Mesić, 7. b
Mateja Mesić, 7. b
Godinama se spješno bavite gimnastikom. Možete li nam reći kada i kako je počela Vaša ljubav prema gimnastici?
- Gimnastikom sam se počeo baviti kada sam imao 6 godina, u prvom razredu osnovne škole. Za to je najzaslužnija moja profesorica tjelesne i zdravstvene kulture Lidija Vekić. Ona je jedna od najpoznatijih profesorica u Osijeku i dobitnica Državne nagrade za sport „Franjo Bučar“. Odmah je prepoznala moj talent i usmjerila me u sportski klub Gimnastičko društvo Osijek na Sokolskom domu gdje sam se počeo baviti gimnastikom. Ali moram iskreno reći kako je moja prva ljubav nogomet. Pratim nogomet i on je doslovno drugi dio mog života. U gimnastici sam ostao jer sam bio pomalo hiperaktivno dijete i brzo sam se snašao u dvorani. Dan-danas sam, punih 20 godina, još sam uvijek u gimnastičkoj dvorani.
Koliko je naporno vježbati na konju s hvataljkama?
- Pa dosta je naporno. Moram naglasiti da sam se do 18 godine bavio višebojem sa svih šest sprava, a poslije sam se specijalizirao na konju s hvataljkama. Trenira se dva puta dnevno po pet sati, osim nedjeljom. Kada sam bio mlađi, tamo od 9 do 15 godine, trenirao sam i šest do sedam sati dnevno. Dosta je naporno, ali na kraju se trud isplati. Naravno, gimnastika nije toliko popularan sport da se isplati financijski, ali može se normalno živjeti. Spominjem financijski jer svi mladi ljudi prvo gledaju, kada se bave nečim, hoće li moći nešto zaraditi ili ne. Moram reći da je gimnastika sport kojim ćete proputovati cijeli svijet, upoznati druge kulture, upoznati puno prijatelja diljem svijeta i onda ćete znati cijeniti ono što imate kod kuće. Mislim da je to najveći plus gimnastike što je dala meni i svim drugim gimnastičarima.
Koliko je naporno uskladiti trening sa školom?
- Dosta je bilo naporno i zbog toga sam se uvijek zahvaljivao svojoj osnovnoj školi i srednjoj školi. Prvo sam išao u Osnovnu školu Vijenac, a poslije u I. gimnaziju, program opće gimnaziju, gdje su mi stvarno profesori izlazili u susret. Mislim da tu treba naglasiti kako ravnatelji i pedagozi trebaju imati obzira za posebno talentiranu djecu. Aljoša Vojnović, donedavni nogometaš Slavena Belupa, trenutno boravi u Iranu, i ja samo uvijek imali razumijevanje profesora i onda se sve moglo stići. Najveći problem su bila putovanja zbog izostanaka. Znao sam izostati po 400 sati godišnje, što je jako puno, ali naravno gimnastika me naučila životu. Imao sam odlične trenere i odličnu logistiku koja se brinula o meni. Poslije treninga morao sam učiti, bio na pripravama izvan Hrvatske ili u Hrvatskoj.
Natjecali ste se u mnogim zemljama. Koje Vam je putovanje ostalo najviše u sjećanju? Zašto?
- U najvećem sjećanju mi je New York. Proputovao sam sve kontinente i mogu reći da je taj grad zaista nešto posebno. Sve zemlje su slične, imaju svoje određene posebnosti, nešto što ste vidjeli kod kuće. Ali kada dođete u New York osjećate se kao da ste došli u drugi svemir. To se ne može riječima opisati. Život traje 24 sata dnevno. Izađete li u 3 sata ujutro, 5 sati ujutro ili u podne ljudi normalno odlaze u trgovinu, šetaju... A tamo sam osvojio i svoju prvu veliku medalju 2005. godine na Svjetskom kupu.
Koja Vam je godina bila najspješnija? Zašto?
- To je 2008. godina. Vjerojatno sam bio u naponu snaga i vrlo motiviran. Tada sam osvojio pet madalja u Svjetskom kupu, bio sam u finalu Svjetskog prvenstva u u Melbourneu u Australiji i osvojio sam medalju na Europskom prvenstvu u Lausanni, prvu medalju za Hrvatsku nakon 53 godine. Vrlo uspješna godina i rado se sjećam svih događaja iz te godine. Nažalost, onda je došla jedna ozlijeda pa sam usporio taj razvitak.
Kada osvojite medalju, potakne li Vas to za veći uspjeh ili na predah od treninga?
- Sve ovisi u koje vrijeme. Ako je na kraju godine, onda čekam samo da završi sezona, zato što su na kraju godine manja natjecanja, hajdemo reći to pod navodnicima, kao što su svjetski kupovi. No u sredini godine, gdje je Europsko prvenstvo i Svjetsko prvenstvo, tada me to potiče za dalje, vidim što mogu i gdje sam. Najvažnije je ući u godinu dobro jer onda će se sve razvijati u dobrom smjeru. Barem je tako u gimnastici. Kako si krenuo sezonu, tako će i biti. Sve se zna već u prva dva-tri mjeseca sezone.
Kakav je osjećaj u samo 33 dana osvojiti čak 4 odličja? Mislite li uskoro oboriti vlastiti rekord?
- To je bilo upravo te 2008. godine. Bilo je nevjerojatno. Gdje god sam se pojavio, osvojio sam medalju. Kada se sjetim, sav se naježim jer to je bilo čudno. Ponekad se dogodi nekakav tunel oko vas, nekakva magla koja vas nosi. Jednostavno ni sami ne znate zašto ste tamo. Naravno, uvijek ste kvalitetni, uvijek ste dobri, ali ne možete biti danas dobri a sutra ne. A nekada se sve posloži i to traje. Tako je bilo ta 33 dana. Mislim da bi i ova godina, kako su pripreme krenule, mogla biti nešto slično kao 2008. godina.
Imate li koji savjet kako doći do zlatne medalje?
- Imam savjet. Isključivo uz trud i rad. Treba se zaista puno truditi i raditi. Treba slušati ljude koji se bave vama, trenere, učitelje, profesore. Znači sve one koji vam govore nešto dobro. A što se tiče sporta, talent je važan, ali velik postotak talenta je isključivo samo rad, rad, rad i disciplina. To bi bila ukratko definicija za zlatnu medalju.
Planirate li na Olimpijske igre?
- Planiram, ali ne u London iz razloga što su pravila u gimnastičkom svijetu dosta čudna i stvarno neshvatljiva. Neshvatljiva su i Olimpijskom odboru i svima nama koji se time bavimo. Mi gimnastičari smo individualci, bavimo se diciplinama individualno. Znači to nije timski sport, a na Olimpijadu odlaze samo timovi i pojedini višebojci. Zato nam Olimpijske igre, nažalost, budu slabije od Europskog prvenstva. Nadam se, ima nekih naznaka, da će se do 2016. godine promijeniti pravila pa ćemo ići na Olimpijske igre.
Lino višebojac za nas je poseban doživljaj, a vjerujemo i Vama. Koja je Vaša poruka za učenike naše škole?
- Ovo je moje prvo iskustvo na Linu višebojcu i jako sam iznenađen i sretan. Stvarno mi je bilo prekrasno. Uživao sam cijelo vrijeme i ovih sat i pol vremena mi je prošlo kao desetak sekundi. Moram reći, da sam ja imao ovakvo nešto u mladosti, tko zna, možda bih bio još uspješniji. Poruka svim mladim sportašima je samo da budu uporni, neka nastave učiti i raditi i trud će im se sigurno isplatiti.
Hvala Vam na ugodnom razgovoru. Novinari Školskog zvona žele Vam mnogo uspjeha u životu kako biste i dalje sa zlatom predstavljali našu zlatnu Slavoniju!
- Hvala vama. Prekrasno, mlade dame!
Razgovarale:
Lorena Đulabić, 5. a
Katarina Đurašević, 5. a
Katica Mesić, 7. b
Mateja Mesić, 7. b
U ožujku 2012. godine održan je Lino višebojac u našoj školi. Našu školu je tada posjetio nogometaš Dino Kresinger s kojim su razgovarale naše učenice.Pročitajte intervju koji je objavljen u školskom listu "Školsko zvono" 2012. godine.
Intervju s Dinom Kresingerom
Dino Kresinger je jedan od najuspješnijih međimurskih igrača, Cibalijin napadač i miljenik navijača „Ultrasa“. Rođen je 20. ožujka 1982. Uvijek je bio igrač koji je prvo isticao igru cijele momčadi. U svakom klubu u kojem je igrao imao je odličan odnos s navijačima. Jednom je istaknuo kako su navijači Cibalije zaista posebni jer navijaju bez obzira na rezultat. Imali smo priliku s njima razgovarati kada je gostovao u našoj školi. Nadamo se kako ćete ga još bolje upoznati čitajući njegov intervju!
Kako i kada ste počeli igrati nogomet?
- Nogomet sam počeo igrati sa šest godina kada sam krenuo u osnovnu školu u Čakovcu. A tamo je igralište bilo oko 20 metara od moje kuće. Svi su igrali nogomet pa sam tako i ja počeo kako bih bio u društvu. To je prvi sport kojim sam se uopće bavio.
Je li ikada bilo naporno uskladiti trening sa školom?
- Na samom početku. Ali imao sam sreću što sam jako mlad otišao u Varaždin u Varteks gdje nam je škola bila usklađena s nogometom. Tamo smo u 7 sati imali trening, u 8 sati doručak, od 9 do 14 sati nam je trajala škola, a od 15 do 17 sati imali smo opet trening. Cijeli razred je bio sportski, kao i cijela škola. Bilo je lakše jer su školu uskladili sa sportom.
Što za Vas znači nogomet i bavljenje sportom?
- U početku mi je nogomet bio hobi i zabava s prijateljima. No kako sam kasnije napredovao i postajao bolji, tako mi je na kraju nogomet postao posao. Uvijek, kao i u svakom poslu, tako i u nogometu, treba imati volju i želju za napretkom kako bi se uopće uspjelo. Treba spojiti ugodno s korisnim. Nogomet nije samo posao ili samo zabava, on je i posao i zabava.
Za koje ste sve klubove igrali?
- Još kao dječak igrao sam u Čakovcu pa sam kasnije prešao u Varaždin u Varteks. Poslije sam se vratio u Međimurje, zatim sam igrao za Slaven Belupo i sada sam u Cibaliji.
Koja Vam je utakmica ostala najviše u sjećanju? Zašto?
- Pa najviše mi je u sjećanju ostala utakmica kada sam igrao protiv Dinama ili Hajduka. Točnije, kada sam prvi puta igrao protiv Dinama u Vinkovcima 2010. godine jer je Cibalija pobijedila s 2:0. Bio je stvarno pun stadion. Zasada mi je to najdraža utakmica u karijeri.
Koji Vam je gol najdraži?
- Upravo sam na toj utakamici zabio pobjednički gol za Cibaliju protiv Dinama, tako da mi je taj najdraži. Ali stvarno ima puno golova i zaista se teško odlučiti za samo jedan. No atmosfera je na toj utakmici bila posebna i ona nam je mnogo značila.
Jeste li kada dobili koji crveni karton?
- Nisam još nikad dobio crveni karton u prvenstvu, osim u nekim prijateljskim utakamicama. No ja igram na takvoj poziciji, u napadu, gdje se očekuje agresivnija igra protiv obrambenih igrača.
Možete li nam reći koji su Vaši najdraži nogometaši?
- Više volim one koji su prije igrali, kao što su Zidane i Ronaldo. Od današnjih mi je najdraži Messi.
Koji su Vaši budući planovi?
- Trenutno želim biti što uspješniji u nogometu, a kasnije bih volio biti nogometni trener mlađih uzrasta. Rad s djecom bi me jako veselio.
Imate li koji savjet za naše buduće nogometaše?
- Treba najviše raditi i rad je 90% svega. Ako se ustraje onda se može usavršiti talent. Iako treba puno raditi, treba se puno i odricati. Prehrana je dosta bitna. Cijeli život treba uskladiti.
Lino višebojac za nas je poseban doživljaj, a vjerujemo i Vama. Kako ste se danas osjećali među nama?
- Meni je stvarno bilo prekrasno. Baš sam se naigrao kao i svi vi. Lino višebojac je zaista odličan projekt. Prezadovoljan sam. Ne znam tko je sretniji od nas što smo sudjelovali u svemu tome. Bilo mi je jako zabavno i lijepo.
Hvala Vam na ugodnom razgovoru. Novinari Školskog zvona Vam žele mnogo uspjeha u životu kako bismo i dalje mogli za Vas navijati!
- Hvala i vama!
Razgovarale:
Lorena Đulabić, 5. a
Katarina Đurašević, 5. a
Katica Mesić, 7. b
Mateja Mesić, 7. b