Međuopćinska smotra LiDraNo 2016.
Pobijedila sam nepravdu
Odabrala sam pisati o jednoj nepravdi jer se one svakodnevno događaju. Kada djeca uđu u pubertet, krenu sve više razmišljati o svojoj budućnosti, o tome što žele postati kada odrastu. No često su zbog svojih želja ismijani jer im drugi kažu kako neće uspijeti. To nije točno, sve se može kada se hoće.
Otkad znam za sebe, s braćom sam igrala nogomet. Uvijek sam govorila kako mi je želja jednoga dana zaigrati za neki bolji i veći klub. Svaki puta kad bih to rekla pred roditeljima i rodbinom, uvijek bi mi odgovorili riječima: ,,Ti si žensko! Žene ne igraju nogomet! Gdje ti je ženstvenost!?'' Razočarali bi me tim riječima. Nisam mogla vjerovati da me nitko ne podržava! Moj ujak je bio jedini koji me podržavao. Uvijek mi je želio sve najbolje – znao je da nogomet igram srcem. Osim toga, on je sa mnom vježbao i igrao nogomet. Kada sam napunila 12 godina, odlučila sam trenirati nogomet, iako mi roditelji to nisu htjeli prihvatiti. Roditelji bi još nekako i pristali, ali braća nikako. Unatoč tome, nisam odustajala! Znala sam da će kad-tad biti po mome. I kao što sam i planirala – uspjela sam!
Prošle godine brat mi je dobio kćer i tada su svi samo nju gledali i pratili. Iskoristila sam priliku i otišla kupiti kopačke. Kad sam došla kući, nisu mogli vjerovati što ime oči vide. Uskoro sam počela trenirati nogomet i svi su znali da se to više ne može promijeniti. Vidjevši me na terenu, iznenadili se kako dobro igram. Ne hvalim se, ali u muškoj ekipi ja sam jedna od najboljih. Svima im je drago i sretni su zbog mene. Sada bratova kći ima 10 mjeseci i svaki dan dopuže do moje sobe kada čuje zvuk nogometne igrice Pro Evolution Soccer. Krene se penjati po stolici jer želi da ju uzmem. Ona i ja sjedimo i igramo igricu. Točnije, ona sve tipke stišće, sve mi poremeti, još je mala i ne zna što radi. Osim toga, igra se s mojom loptom i obožava moj jastuk s grbom Real Madrida. Eto, sada i brat ima malu nogometašicu koja navija za Real Madrid, baš kao i njezina teta. Kada malo odraste, trenirat ću s njom nogomet. Učit ću je da bude što bolja nogometašica. Jedva čekam ispričati joj sve što znam o nogometnim velikanima i o različitim potezima u nogometu. Jedva čekam ispričati joj kako sam ja počela trenirati nogomet i uspjela zahvaljujući njoj. Ne znam hoće li je uopće zanimati nogomet, ali nekako u sebi osjećam da hoće, u njoj vidim drugu sebe.
Iako mi se ispunio san, bit ću iskrena. Ne osjećam se najbolje jer su stalno govorili kako ne mogu uspjeti – bili su nepravedni. Oprostila sam im, ali nisam zaboravila. Mislite li da bih to uspjela da nisam vjerovala u sebe poput njih i da nisam bila uporna? Ne, ne bih uspjela. Sve se može ako se trudite, ako vjerujete u sebe i ako ne odustajete od toga. To ću jednog dana poručiti mojoj maloj nogometašici.
Marta Mikinac, 7. b
Otkad znam za sebe, s braćom sam igrala nogomet. Uvijek sam govorila kako mi je želja jednoga dana zaigrati za neki bolji i veći klub. Svaki puta kad bih to rekla pred roditeljima i rodbinom, uvijek bi mi odgovorili riječima: ,,Ti si žensko! Žene ne igraju nogomet! Gdje ti je ženstvenost!?'' Razočarali bi me tim riječima. Nisam mogla vjerovati da me nitko ne podržava! Moj ujak je bio jedini koji me podržavao. Uvijek mi je želio sve najbolje – znao je da nogomet igram srcem. Osim toga, on je sa mnom vježbao i igrao nogomet. Kada sam napunila 12 godina, odlučila sam trenirati nogomet, iako mi roditelji to nisu htjeli prihvatiti. Roditelji bi još nekako i pristali, ali braća nikako. Unatoč tome, nisam odustajala! Znala sam da će kad-tad biti po mome. I kao što sam i planirala – uspjela sam!
Prošle godine brat mi je dobio kćer i tada su svi samo nju gledali i pratili. Iskoristila sam priliku i otišla kupiti kopačke. Kad sam došla kući, nisu mogli vjerovati što ime oči vide. Uskoro sam počela trenirati nogomet i svi su znali da se to više ne može promijeniti. Vidjevši me na terenu, iznenadili se kako dobro igram. Ne hvalim se, ali u muškoj ekipi ja sam jedna od najboljih. Svima im je drago i sretni su zbog mene. Sada bratova kći ima 10 mjeseci i svaki dan dopuže do moje sobe kada čuje zvuk nogometne igrice Pro Evolution Soccer. Krene se penjati po stolici jer želi da ju uzmem. Ona i ja sjedimo i igramo igricu. Točnije, ona sve tipke stišće, sve mi poremeti, još je mala i ne zna što radi. Osim toga, igra se s mojom loptom i obožava moj jastuk s grbom Real Madrida. Eto, sada i brat ima malu nogometašicu koja navija za Real Madrid, baš kao i njezina teta. Kada malo odraste, trenirat ću s njom nogomet. Učit ću je da bude što bolja nogometašica. Jedva čekam ispričati joj sve što znam o nogometnim velikanima i o različitim potezima u nogometu. Jedva čekam ispričati joj kako sam ja počela trenirati nogomet i uspjela zahvaljujući njoj. Ne znam hoće li je uopće zanimati nogomet, ali nekako u sebi osjećam da hoće, u njoj vidim drugu sebe.
Iako mi se ispunio san, bit ću iskrena. Ne osjećam se najbolje jer su stalno govorili kako ne mogu uspjeti – bili su nepravedni. Oprostila sam im, ali nisam zaboravila. Mislite li da bih to uspjela da nisam vjerovala u sebe poput njih i da nisam bila uporna? Ne, ne bih uspjela. Sve se može ako se trudite, ako vjerujete u sebe i ako ne odustajete od toga. To ću jednog dana poručiti mojoj maloj nogometašici.
Marta Mikinac, 7. b
Literarni rad predložen na državnu razinu smotre LiDraNo 2015.
Cesta kroz polja
Došao sam kući s putovanja. Nije me bilo samo desetak dana kod kuće, a u grudima sam osjećao kako me uhvatila nostalgija za mojim zavičajem. Za mojom ravnom Slavonijom.
Jutro je. Budi me sunce koje se s prvim zrakama ušuljalo u moju sobu. S tatom odlazim u obilazak naših polja. Oh, tako mi je nedostajao naš traktor i sve vezano za naš dom! Vozimo se već dobro poznatom cestom koja vodi pored žitnih polja. Žito, okupano jutarnjom rosom poput suza radosnica na laganom povjetarcu, kao da se klanja. Ma to se meni raduje i pozdravlja me!
Nama već tako poznata cesta vodi nas dalje, a pored nje je kanal okićen šarenilom poljskog cvijeća. U kanalu šaš šuška i maše kao da me pita gdje sam bio ovih dana?! Kako prolazimo putem, tako žabe skakuću u vodi i krekeću. Tu i tamo u prolazu izleti iz kanala fazan i tako frkne da se i sam na trenutak trgnem.
„Da, da, pozdravljam i ja vas! I vi ste meni nedostajali!“ radosno pomislim.
Cestom kroz polja došli smo do suncokreta, a on kao i uvijek ponosno drži svoje glave okrenute prema suncu dok upija svaku sunčevu zraku. Naš traktor lagano vozi dalje tom poznatom cestom kroz polja. Dolazimo do kukuruza koji ponosno stoji kao da se visinom hvali da je baš on na svim poljima glavni. Poredan je u duge redove koji nemaju kraja. I oni kao da me pitaju gdje sam bio ovih dana?! Pa dok im vjetrić maše njihove duge listove, kao da me žele zagrliti i poželjeti mi dobrodošlicu.
„Bože, kako sam sretan! Srce mi igra u grudima! Tako volim ova naša polja, tako volim ovu našu ravnicu - našu Slavoniju! Ne bih je mijenjao ni za sva mora svijeta! Ovo je moje more, more žitnih polja, more žita, kukuruza, suncokreta, soje, šećerne repe…“
Cestom kroz polja vraćamo se kući, a ja se divim svakoj ptici, cvrčku, cvjetnom pupoljku u travi. Onda shvatih - ponosan sam što sam Slavonac u duši!
Lovro Šimunić, 6. b
Jutro je. Budi me sunce koje se s prvim zrakama ušuljalo u moju sobu. S tatom odlazim u obilazak naših polja. Oh, tako mi je nedostajao naš traktor i sve vezano za naš dom! Vozimo se već dobro poznatom cestom koja vodi pored žitnih polja. Žito, okupano jutarnjom rosom poput suza radosnica na laganom povjetarcu, kao da se klanja. Ma to se meni raduje i pozdravlja me!
Nama već tako poznata cesta vodi nas dalje, a pored nje je kanal okićen šarenilom poljskog cvijeća. U kanalu šaš šuška i maše kao da me pita gdje sam bio ovih dana?! Kako prolazimo putem, tako žabe skakuću u vodi i krekeću. Tu i tamo u prolazu izleti iz kanala fazan i tako frkne da se i sam na trenutak trgnem.
„Da, da, pozdravljam i ja vas! I vi ste meni nedostajali!“ radosno pomislim.
Cestom kroz polja došli smo do suncokreta, a on kao i uvijek ponosno drži svoje glave okrenute prema suncu dok upija svaku sunčevu zraku. Naš traktor lagano vozi dalje tom poznatom cestom kroz polja. Dolazimo do kukuruza koji ponosno stoji kao da se visinom hvali da je baš on na svim poljima glavni. Poredan je u duge redove koji nemaju kraja. I oni kao da me pitaju gdje sam bio ovih dana?! Pa dok im vjetrić maše njihove duge listove, kao da me žele zagrliti i poželjeti mi dobrodošlicu.
„Bože, kako sam sretan! Srce mi igra u grudima! Tako volim ova naša polja, tako volim ovu našu ravnicu - našu Slavoniju! Ne bih je mijenjao ni za sva mora svijeta! Ovo je moje more, more žitnih polja, more žita, kukuruza, suncokreta, soje, šećerne repe…“
Cestom kroz polja vraćamo se kući, a ja se divim svakoj ptici, cvrčku, cvjetnom pupoljku u travi. Onda shvatih - ponosan sam što sam Slavonac u duši!
Lovro Šimunić, 6. b
Ostvareno 3. mjesto na međunarodnom natječaju Hrvatske kulturne zajednice iz Švicarske 2014. godine
Poklade
Poklade uz pjesmu i veselje dolaze
dok jahači na konjima prolaze. Slavonski bećarci selom ore i svi se vesele do rane zore. Po hladnoći prelijepi konji jure dok svi ljudi gledati žure. Poredali se konji crni, smeđi i sivi pa im se cijelo selo divi. Poklade pune smijeha, raspjevanog druženja i sreće, zaboraviti se nikada neće! Ida Marcikić-Kiszegi, 6. a |
Ostvareno 1. mjesto na natječaju "Najljepše pismo 2014." Gradske knjižnice i čitaonice iz Vinkovaca
Pismo Marku Labudanu
Bok, Marko,
pročitala sam knjigu o tebi i tvojoj supruzi Janici, Brezu.
Pogledala sam i film. Sadržaj me potaknuo na razmišljanje pa sam ti odlučila napisati pismo.
Marko, ti si bio sretnik, dobio si posebnu djevojku u selu za suprugu. Izdvajala se svojim stasom od ostalih djevojaka.
Ali, ne samo zbog toga, ona je tebe od sveg srca voljela. Divila se tvojoj pojavi, mislila samo na tebe dok nisi bio uz nju. Pa to je divno!
Dobila sam primjer osobe koja razumije što je brak, što je ljubav, što je žrtva…
Ti si mi ostao nejasan! Zašto nisi nakon djetetove smrti više vremena provodio uz Janicu? Zašto joj nisi bio podrška?
Kada sam pročitala da ju je tvoja majka Kata poslala po onom kišnom vremenu da čuva stado, šokirala sam se! Ženu koja je nedavno rodila, a još k tomu dijete umre?
Zašto, Marko, to nisi spriječio?
Puno sam razmišljala o tome, ali ne shvaćam!
Kolar je spomenuo, a Babaja prikazao da si bio barjaktar kod Žugečića u svatovima. U svatove si išao osam dana nakon Janičine smrti?
Komu si se htio dokazati?
Ti znaš tko si i koliko vrijediš, nisi se trebao nikome dokazivati kao barjaktar.
Kažu, u svakom zlu neko dobro, drago mi je što si naišao na brezu kada si odlazio od Žugečića, drago mi je da ti je proradila savjest.
Marko, sad ti preostaje da se dobro isplačeš i više nikada ne ponoviš svoju pogrešku.
Uspomenu na Janicu i dijete duboko čuvaj u srcu jer vjerujem da će one tamo živjeti i pratiti svaki tvoj korak.
Znam da one žele da budeš sretan. Ti ćeš to i biti.
Obećavaš mi?
Šaljem ti najljepše želje i nadam se da ćeš mi ubrzo odgovoriti na pismo.
Lijep pozdrav!
Ana
Podgrađe, 13. veljače 2014.
Ana Bosančić, 8. a
pročitala sam knjigu o tebi i tvojoj supruzi Janici, Brezu.
Pogledala sam i film. Sadržaj me potaknuo na razmišljanje pa sam ti odlučila napisati pismo.
Marko, ti si bio sretnik, dobio si posebnu djevojku u selu za suprugu. Izdvajala se svojim stasom od ostalih djevojaka.
Ali, ne samo zbog toga, ona je tebe od sveg srca voljela. Divila se tvojoj pojavi, mislila samo na tebe dok nisi bio uz nju. Pa to je divno!
Dobila sam primjer osobe koja razumije što je brak, što je ljubav, što je žrtva…
Ti si mi ostao nejasan! Zašto nisi nakon djetetove smrti više vremena provodio uz Janicu? Zašto joj nisi bio podrška?
Kada sam pročitala da ju je tvoja majka Kata poslala po onom kišnom vremenu da čuva stado, šokirala sam se! Ženu koja je nedavno rodila, a još k tomu dijete umre?
Zašto, Marko, to nisi spriječio?
Puno sam razmišljala o tome, ali ne shvaćam!
Kolar je spomenuo, a Babaja prikazao da si bio barjaktar kod Žugečića u svatovima. U svatove si išao osam dana nakon Janičine smrti?
Komu si se htio dokazati?
Ti znaš tko si i koliko vrijediš, nisi se trebao nikome dokazivati kao barjaktar.
Kažu, u svakom zlu neko dobro, drago mi je što si naišao na brezu kada si odlazio od Žugečića, drago mi je da ti je proradila savjest.
Marko, sad ti preostaje da se dobro isplačeš i više nikada ne ponoviš svoju pogrešku.
Uspomenu na Janicu i dijete duboko čuvaj u srcu jer vjerujem da će one tamo živjeti i pratiti svaki tvoj korak.
Znam da one žele da budeš sretan. Ti ćeš to i biti.
Obećavaš mi?
Šaljem ti najljepše želje i nadam se da ćeš mi ubrzo odgovoriti na pismo.
Lijep pozdrav!
Ana
Podgrađe, 13. veljače 2014.
Ana Bosančić, 8. a
Literarni rad predložen na državnu razinu smotre LiDraNo 2014.
Svilena zamjena za čokoladu
Svatko voli duže spavati, tomu i služe zimski praznici, zar ne?! No majka me probudila oko 7 sati. Ludila sam dok je prolazila hodnikom i ponavljala zapovijedi: „Ustani se! Teta dolazi! Spremaj svoju sobu!“ A ja? Ja sam samo razmišljala o švicarskoj čokoladi s krupnim lješnjacima koje će teta sigurno donijeti. Nekako sam ustala jer mi je sama pomisao na čokoladu popravila raspoloženje. Krenula sam spremati svoju sobu koja je izgledala kao da je atomska bomba pala u nju.
Upitala sam mamu gdje će teta spavati:
„Pa u tvojoj sobi. Gdje će?!“ kao iz topa odgovori mama.
„U mojoj sobi?! A gdje ću ja onda spavati?!“ zaprepašteno upitam.
„Pa što si ti mislila gdje će žena spavati? Neće valjda na kauču?! Ona je gost!“ začudi se na moje pitanje.
„Dobro. A gdje ću ja onda spavati?“ upitam razočarano očekujući poznat odgovor.
„Pa ti si ipak domaćica! Nisi gost! Tako da ti ne gine kauč!“ hladno mi odgovori i ode nešto spremati u drugu prostoriju.
Bila sam totalno nezainteresirana za bilo što! Bacila sam se na krevet i nakon nekoliko trenutaka počela lagano drijemati. Ubrzo sam upala u duboki san. Sanjala sam ogromne čokolade s hrskavim prženim lješnjacima. No odjednom se iza te čokolade pojavi lik tete koji mi govori: „Daj mi svoju sobu! Spremaj suđe za mnom! Skuhaj kavu! Prebaci na HRT! Donesi mi jastuk! Pomakni se, neudobno mi je!“ Jeza je prolazila kroz mene. Bilo mi je strašno vruće. Nisam se mogla pomaknuti. Nisam mogla govoriti.
Trgnem se.
U hodniku se začulo poznato smijanje. To je ona – teta! Taj će me smijeh proganjati sljedeća dva tjedna! Nisam mogla vjerovati da će mi zimski praznici proći u ovakvoj mori! Mislila sam joj odmah reći kako ona meni ne može određivati svoja pravila i zapovijedati. No ipak nisam jer bi se onda uvrijedila pa ne bi više bilo čokolade.
Ustanem se, upristojim se i odem pozdraviti tetu. Ušla sam u hodnik i oduševljeno pozdravila: „O, tetice, baš mi je drago što te vidim! Kako si putovala?“ Dok sam izgovarala te riječi, gledala sam u njezine prazne ruke. Nešto mi se stisnulo u želudcu.
„Pa baš mi je drago što i ja tebe vidim! Ma dobro sam putovala, na putu sam srela…“ odgovorila je sa osmijehom od uha do uha prepričavajući detalje o svojem putu. Gledala sam u torbe i oko torbe. No ni traga nekakvim vrećicama u kojima trebaju biti čokolade.
Dani su polako prolazili, a čokoladama ni traga. Razmišljala sam o svojim čokoladama. Nadala sam se da su negdje na dnu njezine torbe. Svaki dan sam se tješila mislima punim nade: „Možda se sjeti pred odlazak izvaditi čokolade?! Možda će ih ostaviti na ormariću u mojoj sobi?!“
Zadnji dan praznika teta se pakovala. Odlučila je krenuti odmah nakon ručka. Dok je mama kuhala kavu, teta me viknula. Oduševljeno sam potrčala prema sobi. Kako bi se osvježila na putu, zamolila me da joj odem kupiti pepermint bombone.
Na povratku iz trgovine, teta je već bila u dvorištu i pozdravljala se sa svima. Poželim joj sretan put i odgovorim kako je i meni drago što smo se družili. Do samog kraja sam se nadala da će izvaditi bar jednu hrvatsku čokoladu.
No ostavila je nešto. Zaboravila je uzeti svoje pepermint bombone… punjene čokoladom.
Sve sam ih pojela!
Melani Nikolić, 7. b
Upitala sam mamu gdje će teta spavati:
„Pa u tvojoj sobi. Gdje će?!“ kao iz topa odgovori mama.
„U mojoj sobi?! A gdje ću ja onda spavati?!“ zaprepašteno upitam.
„Pa što si ti mislila gdje će žena spavati? Neće valjda na kauču?! Ona je gost!“ začudi se na moje pitanje.
„Dobro. A gdje ću ja onda spavati?“ upitam razočarano očekujući poznat odgovor.
„Pa ti si ipak domaćica! Nisi gost! Tako da ti ne gine kauč!“ hladno mi odgovori i ode nešto spremati u drugu prostoriju.
Bila sam totalno nezainteresirana za bilo što! Bacila sam se na krevet i nakon nekoliko trenutaka počela lagano drijemati. Ubrzo sam upala u duboki san. Sanjala sam ogromne čokolade s hrskavim prženim lješnjacima. No odjednom se iza te čokolade pojavi lik tete koji mi govori: „Daj mi svoju sobu! Spremaj suđe za mnom! Skuhaj kavu! Prebaci na HRT! Donesi mi jastuk! Pomakni se, neudobno mi je!“ Jeza je prolazila kroz mene. Bilo mi je strašno vruće. Nisam se mogla pomaknuti. Nisam mogla govoriti.
Trgnem se.
U hodniku se začulo poznato smijanje. To je ona – teta! Taj će me smijeh proganjati sljedeća dva tjedna! Nisam mogla vjerovati da će mi zimski praznici proći u ovakvoj mori! Mislila sam joj odmah reći kako ona meni ne može određivati svoja pravila i zapovijedati. No ipak nisam jer bi se onda uvrijedila pa ne bi više bilo čokolade.
Ustanem se, upristojim se i odem pozdraviti tetu. Ušla sam u hodnik i oduševljeno pozdravila: „O, tetice, baš mi je drago što te vidim! Kako si putovala?“ Dok sam izgovarala te riječi, gledala sam u njezine prazne ruke. Nešto mi se stisnulo u želudcu.
„Pa baš mi je drago što i ja tebe vidim! Ma dobro sam putovala, na putu sam srela…“ odgovorila je sa osmijehom od uha do uha prepričavajući detalje o svojem putu. Gledala sam u torbe i oko torbe. No ni traga nekakvim vrećicama u kojima trebaju biti čokolade.
Dani su polako prolazili, a čokoladama ni traga. Razmišljala sam o svojim čokoladama. Nadala sam se da su negdje na dnu njezine torbe. Svaki dan sam se tješila mislima punim nade: „Možda se sjeti pred odlazak izvaditi čokolade?! Možda će ih ostaviti na ormariću u mojoj sobi?!“
Zadnji dan praznika teta se pakovala. Odlučila je krenuti odmah nakon ručka. Dok je mama kuhala kavu, teta me viknula. Oduševljeno sam potrčala prema sobi. Kako bi se osvježila na putu, zamolila me da joj odem kupiti pepermint bombone.
Na povratku iz trgovine, teta je već bila u dvorištu i pozdravljala se sa svima. Poželim joj sretan put i odgovorim kako je i meni drago što smo se družili. Do samog kraja sam se nadala da će izvaditi bar jednu hrvatsku čokoladu.
No ostavila je nešto. Zaboravila je uzeti svoje pepermint bombone… punjene čokoladom.
Sve sam ih pojela!
Melani Nikolić, 7. b
Ostvareno 1. mjesto na natječaju Narodnih novina “Most od riječi hrvatskih“ 2013. godine
Moj jezik
Mom jeziku
nisu molitve moljene,
nisu svijeće paljene,
nisu zastave na pola spuštene.
Moj jezik je
živ.
O mom jeziku
su knjige pisali,
pjesme pjevali,
skladbe skladali.
Volim jezik svoj,
zato što mi je život dao,
poštenju učio
i ljubav prema drugim narodima
u srce usadio.
Moj jezik je
moja Hrvatska.
Mateja Mesić, 8. b
nisu molitve moljene,
nisu svijeće paljene,
nisu zastave na pola spuštene.
Moj jezik je
živ.
O mom jeziku
su knjige pisali,
pjesme pjevali,
skladbe skladali.
Volim jezik svoj,
zato što mi je život dao,
poštenju učio
i ljubav prema drugim narodima
u srce usadio.
Moj jezik je
moja Hrvatska.
Mateja Mesić, 8. b
Ostvareno 3. mjesto na natječaju CAM(H)P-a 2013.
Priča o Zrinku
Bilo je to najljepše i najsunčanije ljeto, koliko pamtim... Grijali smo se na velikih 40 stupnjeva Celzijevih. Svakog bismo se dana oko podneva vraćali u apartman koji se nalazio na brijegu iznad grada. Nakon odmora, krenuli bismo natrag na plažu po užegloj i vreloj cesti. Uobičajen raspored kojeg se držimo svakog ljeta.
No jednog dan, na pola puta do plaže, uočila sam kako nemam svoj fotoaparat. Vratila sam se sama u apartman po fotoaparat koji je čekao na drvenom stoliću. Pokupila sam ga i brzo požurila na plažu kao da negdje kasnim. Spuštajući se na plažu, ugledala sam s moje lijeve strane kako na balkonu sjedi neki čovjek. Primijetila sam da je čovjek vrlo ljubazan, ali isto tako vrlo neobičan. Svakom je prolazniku pokazivao svežanj privjesaka. Privjesci su se toliko sjajili na suncu i nije se moglo gledati u njih. Pomislila sam kako taj tajanstveni momak zasigurno dobro prodaje privjeske jer se nalazio na izvrsnom mjestu gdje prolazi mnoštvo prepečenih turista. Približavala sam se tajanstvenom čovjeku. Bila sam uplašena jer nisam znala što on radi na tom balkonu, je li zlonamjeran ili dobronamjeran? Ljudi se nezainteresirano prolazili, samo bi ga netko ovlaš pogledao. Kako sam se sve više približavala, bila sam uznemirenija – a što ako me nešto pita?
Usred vrućine oblio me hladan znoj. Odjednom tišina, čula sam samo uzburkano more i srce kako ludo kuca. Tišinu su prekinule riječi:“Dobar dan!“ Pogledala sam oko sebe pitajući se koga to pozdravlja?! Ali nikoga nije bilo osim mene. Nastavila sam hodati prema plaži. Osjećala sam se neugodno jer ga nisam pozdravila, a bilo je prekasno okrenuti se i učiniti to.
Cijelo vrijeme na plaži sam razmišljala o putu natrag. Što ako ga opet sretnem, što će reći, možda se uvrijedio i misli kako sam umišljena? Zašto sam pobjegla glavom bez obzira? Taj dan se nisam ni kupala. Bila sam jako uzrujana i puno sam razmišljala o svom propustu.
Prije zalaska sunca počeli smo spremati stvari i zatim krenuli prema apartmanu istim putem. Hodala sam iza svoje obitelji u slučaju da je taj čovjek još uvijek na balkonu.
Bio je tamo. Isti taj čovjek sa svojim blještavim privjescima, isti taj čovjek s toplim osmijehom i plavim očima poput neba kada nema oblaka. Pozdravio nas je. Moji roditelji su odmah veselo odzdravili, a on je nakon toga odmah rekao da mu daju tu garavu curicu. Pognula sam glavu jer nisam znala što da kažem. Mama i tata su se smijali i rekli da će se možda nagoditi ako im pokloni svoj privjesak. No privjesci nisu bili na prodaju, kako njegovi, tako ni ja. Iz neugodnosti sam se izvukla osmijehom. Tako sam upoznala svog prijatelja Zrinka.
Nakon nekoliko koraka upitala sam mamu zašto on tako priča? Mama je rekla da on ima Downov sindrom. Nisam bila sigurna ni kako se piše, a ni što je to, pa sam nastavila ispitivati. Mami i sestri je dosadilo odgovarati na pitanja pa su mi rekle neka si sama pronađem na internetu. Nisam znala da je to poremećaj koji traje cijeli život i da utječe na normalan razvoj i učenje, koje ja često olako shvaćam.
Bilo mi je nejasno dosta toga pa sam izašla na svoj balkon i razmišljala gledajući u nebo puno zvijezda. Zar on stalno sam sjedi tamo na balkonu? Zašto ne prodaje privjeske? Možda ih on sam izrađuje? Možda on uopće nije loš? Možda on uopće nema loše namjere, možda samo želi prijatelje? Moja se savjest umirila jedino uz plan – sutra ću ga prva pozdraviti.
Ujutro smo krenuli na plažu. A Zrinko je i dalje sjedio na balkonu i držao svoje privjeske. Kada smo se približili, opet je rekao mojim roditeljima da me daju njemu za jedan privjesak. Ovaj sam se put i ja nasmijala i u njegovom osmijehu vidjela koliko je on zapravo dobar čovjek. Tada sam shvatila da sam zbog straha pogriješila i kako sam pogrješno zaključila. On voli ljude. On zaista treba prijatelje, kao i ja. Svakog sam dana sve više razgovarala s njim. Bilo mi je žao što je vrijeme na moru tako brzo završilo jer smo se mogli još družiti i igrati.
Možda je nekome neobično to što nema prijatelja. No mi mladi danas često biramo prijatelje po sposobnostima i izgledu kako bismo se njima mogli hvaliti. Prijatelji nisu naši trofeji ili materijalno dobro, prijateljima treba pružiti ljubav. Zrinko me naučio da se ne trebam bojati dobrih ljudi, da trebam cijeniti školu koja je nekima nedostupna i da je za prijateljstvo potreban osmijeh, radost i razumijevanje.
Lorena Đulabić, 6. a
No jednog dan, na pola puta do plaže, uočila sam kako nemam svoj fotoaparat. Vratila sam se sama u apartman po fotoaparat koji je čekao na drvenom stoliću. Pokupila sam ga i brzo požurila na plažu kao da negdje kasnim. Spuštajući se na plažu, ugledala sam s moje lijeve strane kako na balkonu sjedi neki čovjek. Primijetila sam da je čovjek vrlo ljubazan, ali isto tako vrlo neobičan. Svakom je prolazniku pokazivao svežanj privjesaka. Privjesci su se toliko sjajili na suncu i nije se moglo gledati u njih. Pomislila sam kako taj tajanstveni momak zasigurno dobro prodaje privjeske jer se nalazio na izvrsnom mjestu gdje prolazi mnoštvo prepečenih turista. Približavala sam se tajanstvenom čovjeku. Bila sam uplašena jer nisam znala što on radi na tom balkonu, je li zlonamjeran ili dobronamjeran? Ljudi se nezainteresirano prolazili, samo bi ga netko ovlaš pogledao. Kako sam se sve više približavala, bila sam uznemirenija – a što ako me nešto pita?
Usred vrućine oblio me hladan znoj. Odjednom tišina, čula sam samo uzburkano more i srce kako ludo kuca. Tišinu su prekinule riječi:“Dobar dan!“ Pogledala sam oko sebe pitajući se koga to pozdravlja?! Ali nikoga nije bilo osim mene. Nastavila sam hodati prema plaži. Osjećala sam se neugodno jer ga nisam pozdravila, a bilo je prekasno okrenuti se i učiniti to.
Cijelo vrijeme na plaži sam razmišljala o putu natrag. Što ako ga opet sretnem, što će reći, možda se uvrijedio i misli kako sam umišljena? Zašto sam pobjegla glavom bez obzira? Taj dan se nisam ni kupala. Bila sam jako uzrujana i puno sam razmišljala o svom propustu.
Prije zalaska sunca počeli smo spremati stvari i zatim krenuli prema apartmanu istim putem. Hodala sam iza svoje obitelji u slučaju da je taj čovjek još uvijek na balkonu.
Bio je tamo. Isti taj čovjek sa svojim blještavim privjescima, isti taj čovjek s toplim osmijehom i plavim očima poput neba kada nema oblaka. Pozdravio nas je. Moji roditelji su odmah veselo odzdravili, a on je nakon toga odmah rekao da mu daju tu garavu curicu. Pognula sam glavu jer nisam znala što da kažem. Mama i tata su se smijali i rekli da će se možda nagoditi ako im pokloni svoj privjesak. No privjesci nisu bili na prodaju, kako njegovi, tako ni ja. Iz neugodnosti sam se izvukla osmijehom. Tako sam upoznala svog prijatelja Zrinka.
Nakon nekoliko koraka upitala sam mamu zašto on tako priča? Mama je rekla da on ima Downov sindrom. Nisam bila sigurna ni kako se piše, a ni što je to, pa sam nastavila ispitivati. Mami i sestri je dosadilo odgovarati na pitanja pa su mi rekle neka si sama pronađem na internetu. Nisam znala da je to poremećaj koji traje cijeli život i da utječe na normalan razvoj i učenje, koje ja često olako shvaćam.
Bilo mi je nejasno dosta toga pa sam izašla na svoj balkon i razmišljala gledajući u nebo puno zvijezda. Zar on stalno sam sjedi tamo na balkonu? Zašto ne prodaje privjeske? Možda ih on sam izrađuje? Možda on uopće nije loš? Možda on uopće nema loše namjere, možda samo želi prijatelje? Moja se savjest umirila jedino uz plan – sutra ću ga prva pozdraviti.
Ujutro smo krenuli na plažu. A Zrinko je i dalje sjedio na balkonu i držao svoje privjeske. Kada smo se približili, opet je rekao mojim roditeljima da me daju njemu za jedan privjesak. Ovaj sam se put i ja nasmijala i u njegovom osmijehu vidjela koliko je on zapravo dobar čovjek. Tada sam shvatila da sam zbog straha pogriješila i kako sam pogrješno zaključila. On voli ljude. On zaista treba prijatelje, kao i ja. Svakog sam dana sve više razgovarala s njim. Bilo mi je žao što je vrijeme na moru tako brzo završilo jer smo se mogli još družiti i igrati.
Možda je nekome neobično to što nema prijatelja. No mi mladi danas često biramo prijatelje po sposobnostima i izgledu kako bismo se njima mogli hvaliti. Prijatelji nisu naši trofeji ili materijalno dobro, prijateljima treba pružiti ljubav. Zrinko me naučio da se ne trebam bojati dobrih ljudi, da trebam cijeniti školu koja je nekima nedostupna i da je za prijateljstvo potreban osmijeh, radost i razumijevanje.
Lorena Đulabić, 6. a
Ostvareno 1. mjesto na natječaju Hrvatske turističke zajednice "Volim Hrvatsku" 2012. godine
Djeca - čuvari prirode
Draga, slatka dječice,
što imate zlatne ručice, što prirodu čuvat' znate i za sobom papiriće ne bacate! Volite našu prirodu jer je čista i zato se trudite da i dalje blista! Budite u tome složni svi, prirodi vjerni i odani! Samo bacite smeće u koš i nećete biti primjer loš! Nemojte cvijeće kidati jer je tako nećete očuvati! Mora, planine, brda i doline znak su prirodne miline. Zato, djeco, uvijek budite tu za njezinu radost, sreću i ljepotu! Valentina Mikinac, 5. a |